Na pitanje kako onda objašnjava ogroman uvoz flaširane vode i beznačajan izvoz, on je odgovorio:
- Voda kao što ih ima BiH je izuzetno malo. To su vode koje su biološki vrlo podobne, hemijski su također rasterećene određenih materija koje bi bile rizične za ljudsko zdravlje, za upotrebu u proizvodnji hrane u najširem smislu riječi. Međutim, te su vode prepuštene same sebi i ne postoji nikakav interes države niti nekih jačih privrednih subjekata. S druge strane, po mom mišljenju, poolitičari najčešće nisu ili dobronamjerni ili ne raspolažu sa znanjima da prepoznaju takav resurs i da razviju institucionalni okvir koji bi, naravno, mogao da evoluira stvarno stanje u tom sektoru i da taj resurs konvertuje u dobit i da se poveća bruto nacionalni proizvod. Voda, a i drugi prirodni resursi su, zapravo, jedina, istinska šansa za Bosnu i Hercegovinu.
Nevjerovatna prilika
Kako natjerati vlasti da to prepoznaju, da se iskoriste kapaciteti koje Bosna I Hercegovina ima?
- Naš politički establišment u postdejtonskoj BiH, a naročito u posljednjih pet do deset godina, jednostavno se i isključivo bavi sam sobom. Ne postoje niti institucije niti neki utvrđeni modaliteti razvoja BiH na bilo kojem nivou njene društveno-političke i ekonomske organiziranosti. Političari nisu bili u stanju da prepoznaju potrebe BiH, njene komparativne prednosti u regionu, da je izvuku iz krize i kroz održive programe, a jedan od njih je upravo program u oblasti, kako ja to metaforično često zovem, plavog zlata. Voda u BiH je istinsko plavo zlato.
- Država bi morala da posegne za uspostavom instrumentarija, a to je institucionalni okvir i njegovo jačanje, da se formiraju institucije najčešće od postojećih koje su razuđene, da se napravi, kao što to imaju sve ozbiljne zemlje, institut za prirodne resurse, zatim institucije koje bi se bavile razvojnim projektima u toj oblasti i pokušale približiti taj bosanskohercegovački resurs tržištu, kao što je, recimo, tržište Srbije koje izuzetno puno oskudijeva u pitkoj vodi. Da ne govorimo, recimo, o tržištu Turske koja ima 70 i više miliona stanovnika. Dnevna potreba čovjeka za pitkom vodom je minimalno litar, dva i ne treba prevelika matematika da se dođe do konkretne dobiti - kazao je profesor Redžić.
Ulaganja i profit
- Moje procjene su da ne treba ulagati više od nekih 20 posto u jednu ekološki zasnovanu eksploataciju vodnih resursa, a da bi sve ostalo na neki način bio profit kako za onoga ko se time bavi, tako i za širu društvenu zajednicu - kaže profesor Sulejman Redžić.
Sve je rasprodano ili uništeno
- Ukoliko se ne posveti prirodnim resursima koje ima, Bosna i Hercegovina uistinu nema nikakve šanse, jer je bukvalno rasprodala sve privredne subjekte koje je imala, uništila je bankarski sistem i na taj način su političari uvjetovali stanje najvišeg oblika savremenog kolonijalizma - kaže professor Sulejman Redžić.
Izvor: Biznis.ba